Autor: Luxury Estate Turkey
Pregledano 2719 puta
29 Maj 2025
Strancima koji žive u Turskoj ili planiraju tamo raditi veoma je važno da poznaju lokalne radne propise. Nepoznavanje zakona nikoga ne oslobađa odgovornosti, a kršenje pravila može dovesti do ozbiljnih posljedica pred nadležnim organima, kao i u odnosu s poslodavcem. U ovom tekstu objašnjavamo najvažnija pravila o radnom vremenu i prekovremenom radu stranaca zaposlenih u Turskoj.

Stranci koji kupe nekretninu u Turskoj i planiraju preseljenje često razmišljaju o zaposlenju kako bi finansirali život u zemlji. Važno je, međutim, znati da vlasništvo nad nekretninom ne daje automatski pravo na rad. Prije zaposlenja strani državljani trebaju upoznati turske radne propise: rad bez službenog odobrenja zakonom je zabranjen.
Kršenje ovih pravila može imati ozbiljne posljedice. Turski organi mogu izreći administrativne novčane kazne i stranom radniku i poslodavcu. Poslodavac koji nezakonito zaposli stranca dužan je snositi i troškove njegovog povratka u matičnu zemlju. Strani državljanin može biti deportovan i dobiti privremenu zabranu ponovnog ulaska u Tursku, obično u trajanju do pet godina. U takvim slučajevima boravišna dozvola se uglavnom poništava, čime se prekida period zakonitog boravka. To može ugroziti i mogućnost dobijanja dugotrajnog boravka ili turskog državljanstva u budućnosti. Zato nezakonito zaposlenje predstavlja ozbiljan rizik za svakoga ko planira živjeti u Turskoj.
Svim strancima koji namjeravaju raditi u Turskoj preporučuje se da unaprijed provjere propise i potraže stručni savjet. Ispravna dokumentacija i poštivanje zakonskih obaveza pomažu u očuvanju zakonitog statusa, izbjegavanju kazni i deportacije te planiranju stabilnog života u zemlji.
Prije početka rada u Turskoj strani državljanin mora pribaviti radnu dozvolu. Ovaj uslov odnosi se na strance zaposlene na osnovu ugovora o radu, bez obzira na zemlju porijekla. Rad bez važeće dozvole smatra se nezakonitim.
Stranci koji rade na osnovu ugovora ili pružaju usluge poslodavcu moraju podnijeti zahtjev za radnu dozvolu putem Ministarstva rada i socijalne sigurnosti (Çalışma ve Sosyal Güvenlik Bakanlığı). Bez te dozvole nije moguće zakonito započeti zaposlenje.
Određene kategorije stranaca mogu raditi bez zasebne radne dozvole. Naprimjer, nosioci „Plave karte“ (potomci turskih državljana) imaju pravo na rad. Izbjeglice i osobe s uslovnim azilantskim statusom mogu raditi pod posebnim uslovima, uz odgovarajuće dokumente nadležne uprave za migracije. Osobe pod privremenom zaštitom mogu podnijeti zahtjev za radnu dozvolu nakon šest mjeseci. Svaki slučaj, ipak, zahtijeva pojedinačnu provjeru kod nadležnih organa.
Važeća radna dozvola zaposlenom strancu omogućava ostvarivanje zakonskih prava iz radnog odnosa. Bez nje radni odnos može ostati bez odgovarajuće pravne zaštite. Zaposleni koji su službeno prijavljeni registruju se u Instituciji socijalne sigurnosti (SGK) i mogu ostvarivati prava kao što su plaćeni godišnji odmor, bolovanje, porodiljsko odsustvo i drugi oblici podrške. Doprinosi uplaćeni SGK-u računaju se za penziju i omogućavaju pristup zdravstvenim uslugama.
Stranac koji prihvati posao bez radne dozvole rizikuje gubitak zakonske zaštite. U slučaju spora može biti veoma teško dokazati postojanje radnog odnosa. Nezakonit rad može dovesti i do visokih novčanih kazni i deportacije.

Zakonsko radno vrijeme i prekovremeni rad u Turskoj
Prema turskom Zakonu o radu, standardno radno vrijeme iznosi 45 sati sedmično. U praksi se često raspoređuje na pet radnih dana po devet sati ili šest dana po 7,5 sati (pri čemu je srijeda često kraći šesti dan). Takav raspored se u zakonu naziva „redovnim radnim vremenom“. Ako ugovorom nije drukčije uređeno, sati se raspoređuju ravnomjerno na radne dane.
Prema zakonu, radni dan ne smije trajati duže od 11 sati, uključujući pauze. To ograničenje navedeno je i za fleksibilne rasporede rada. Kod petodnevne radne sedmice obično se radi devet sati dnevno. Također, ukupno vrijeme provedeno na radnom mjestu, zajedno s pauzama, ne smije preći 11 sati. Pauze, kao što je pauza za ručak, ne računaju se u plaćene radne sate.
Turski propisi dopuštaju fleksibilni raspored uz izračunavanje prosječnog radnog vremena. Poslodavac i zaposlenik mogu dogovoriti različit sedmični obim rada: u periodima povećanog posla do 66 sati sedmično (11 sati dnevno), a u mirnijim periodima manje. Prema članu 63. Zakona o radu, prosjek u obračunskom periodu, obično dva mjeseca, ne bi trebao prelaziti 45 sati sedmično. Tako su dozvoljene privremene promjene opterećenja uz poštivanje prosjeka.
Rad iznad zakonske granice od 45 sati sedmično ili više od 11 sati dnevno smatra se prekovremenim. Zaposlenici se ne mogu prisiljavati na prekovremeni rad bez valjanog razloga. Poslodavci također ne bi trebali određivati prekovremeni rad bez pisane saglasnosti zaposlenika, osim u određenim hitnim slučajevima. Rad nakon navedenih granica obračunava se kao prekovremeni.
Tursko zakonodavstvo predviđa godišnje ograničenje od 270 sati prekovremenog rada, čak i uz pisanu saglasnost zaposlenika. Drugim riječima, saglasnost radnika ne znači da se godišnja granica može premašiti. Određene kategorije zaposlenih, poput maloljetnika, trudnica i dojilja, ne smiju biti raspoređivane na prekovremeni rad.
Prekovremeni rad plaća se po uvećanoj satnici. Svaki prekovremeni sat plaća se u visini od 150% redovne satnice, odnosno uz dodatak od 50%. Zaposlenik umjesto novčane naknade može izabrati slobodno vrijeme: za jedan sat prekovremenog rada ostvaruje pravo na 1,5 sati plaćenog odsustva. To slobodno vrijeme treba iskoristiti u roku od šest mjeseci od stjecanja prava.
Prava i obaveze poslodavaca i radnika u vezi s radnim vremenom uređuju dva važna zakona: turski Zakon o radu (br. 4857) i Zakon o međunarodnoj radnoj snazi (br. 6735). Naprimjer, novčane kazne za nezakonito zapošljavanje uređene su članom 23. Zakona br. 6735. Odredbe o prekovremenom radu i naknadi sadržane su u članovima 41. i 63. Zakona o radu.
Nepoštivanje propisa može dovesti do pravne odgovornosti. Ako prekovremeni rad nije pravilno plaćen ili službeno evidentiran, zaposlenik može imati poteškoće pri potraživanju naknade. Rad bez dokumentacije ili pisane saglasnosti može otežati ostvarivanje prava. Poslodavci moraju voditi tačne evidencije radnih sati i obračunavati odgovarajuću naknadu; netačan obračun ili neisplata mogu dovesti do sankcija i postupaka.
Zakonito zaposlenje pruža dugoročniju sigurnost. Stranac s važećom radnom dozvolom ima pristup socijalnoj zaštiti i nastavlja zakonito boraviti u Turskoj. Imajte na umu da svi navedeni podaci i pravni standardi u ovom članku odražavaju stanje turskih radnih propisa za 2025. godinu.